Blog

During each residency, guests will publish blog entries through which the interested public will be able to track their journey through the locations included in the project.

Ulysses's Shelter 1 (2018/2019) residents: Christos Armando Gezos, Greece, poetry; Lena Kallergi, Greece, poetry; Vasileia Oikonomou, Greece, poetry; Thanos Gogos, Greece, poetry; Lara Mitraković, Croatia, poetry; Jasmina Mujkić, Croatia, poetry; Goran Čolakhodžić, Croatia, poetry; Antej Jelenić, Croatia, poetry; Urška Kramberger, Slovenia, poetry; Denis Škofič, Slovenia, poetry; Aljaž Koprivnikar, Slovenia, poetry; Katja Gorečan, Slovenia, poetry.
 
Ulysses's Shelter 2 (2020/2022) residents: Maja Klarić, Croatia, poetry; Maja Ručević, Croatia, translation; Dino Pešut, Croatia, prose; Marija Andrijašević, Croatia; prose & poetry; Katja Grcić, Croatia, poetry; Josip Ivanović, Croatia, translation; Eluned Gramich, Wales, prose; Steven Hitchins, Wales, poetry; Lloyd Markham, Wales, prose; Elan Grug Muse, Wales, prose; Dylan Moore, Wales, prose & non-fiction travel writing; Morgan Owen, Wales, poetry; Maša Seničić, Serbia, poetry; Nataša Srdić, Serbia, translation; Danilo Lučić, Serbia, prose; Goran Stamenić, Serbia, prose; Katarina Mitrović, Serbia, poetry & prose; Vitomirka Trebovac, Serbia, poetry & prose; Dejan Koban, Slovenia, poetry; Davorin Lenko, Slovenia, prose; Katja Zakrajšek, Slovenia, translation; Tomo Podstenšek, Slovenia, prose, novel & short stories; Uroš Prah, Slovenia, poetry & translation; Ana Svetel, Slovenia, poetry & prose; Thomas Tsalapatis, Greece, prose; Marilena Papaioanou, Greece, prose; Dimitris Karakitsos, Greece, poetry; Filia Kanellopoulou, Greece, poetry; Nikolas Koutsodontis, Greece, poetry; Iakovos Anyfantakis, Greece, prose.
 
Ulysses's Shelter 3 (2022/2023) residents: Sven Popović, Croatia, prose, translation; Marina Gudelj, Croatia, prose; Tibor Hrs Pandur, Slovenia, poetry & translation; Ajda Bračič, Slovenia, pose; Sergej Harlamov, Slovenia, poetry; Tonia Tzirita Zacharatou, Greece, poetry; Marios Chatziprokopiou, Greece, poetry; Ivana Maksić, Serbia, poetry; Ognjen Aksentijević, Serbia, poetry & prose; Jake Butttigieg, Malta, poetry, prose & translation; Matthew Schembri, Malta, poetry, prose & translation; Jan Škrob, Czech Republic, poetry & translation; Marek Torčik, Czech Republic, poetry & prose; Esyllt Angharad Lewis, Wales, translation & prose; Ruqaya Izzidien, Wales, translation.

 

Lana Pukanić: Pogrebnica (excerpt)

Nisam još znala što je dobra smrt, ali imala sam čvrste stavove oko toga što je loša. Kao prvo, crno. Nisam mogla razumjeti zašto je sve oko smrti toliko crno. Dosadno je, kao i ostali posthumni motivi: zlatne ruže ispupčene na urnama, gifovi ruku u molitvi, križevi, sterilne riječi... U to je estetsko crijevo nagurano punjenje svega što se na pogrebima događa: svećenici koji koriste sprovod kao pozornicu za svoje kontemplacije, žene koje hodaju iza muškaraca i lijesa na začelju sprovoda, grobari koji se dovikuju o gablecu dok obitelj metar dalje sluša pjevače… Najgore je od svega, pomislila sam gledajući oblake koji su izgledali kao rebra, što se čini da smrt ne pripada onima koji su osobu voljeli, nego drugima; crkvi ili državi, u produženoj ruci nekog muškarca. Ne, najgore je, pomislila sam glasnije, što toliki sprovodi izgledaju upravo onako kako se bojimo da izgleda smrt. Ali smrt je puno življa. Odjednom su mi se jele kobasice.

 

Napravila sam ipak mali frape od banane i meda; bilo je vrijeme za rad. Otvorila sam bilježnicu s natpisom SMRT i knjigu koju nam je L.A. poslala mailom. Zvala se From Here to Eternity, podnaslov: “Traveling the World to Find the Good Death”. Napisala ju je pogrebnica lijepe crne kose koju sam već dugo pratila na internetu. PDF je bio neuredno skeniran pa sam stalno morala naginjati glavu lijevo-desno, ali sve što sam pročitala bilo je fascinantno. Osjećala sam se kao u onim posebnim trenucima kad mi nosnice nisu začepljene i mogu kroz njih duboko udahnuti. Moguće je da imam devijaciju septuma.

 

Domorodački narod Wendata u Kanadi imao je pogrebni običaj da mrtve umota u dabrovo krzno i postavi na drvene skele nekoliko metara iznad zemlje. Stajali bi tako na suncu i vjetru i po deset godina, a svakih bi deset godina oni koji su ih nadživjeli spustili ostatke i sve ih skupa zakopali. Taj se masovni pogreb zvao Gozba mrtvih i zauzeo bi deset dana na kraju zime. No kosti su se za pokop morale biseriti, a za to ih je trebalo dobro očistiti od posljednjih komadića mesa. To nije bio problem s onima čije se meso već pretvorilo u prah, ali jest s onima koji su umrli nedavno... Kosti su čistile uglavnom žene. Pokušavala sam si to predočiti, ali zamišljala sam ih uporno kao da čiste grašak, uz umirujuće lupkanje zrna o dno zdjele. Nekad je na Gozbu znalo doći i po sedamsto mrtvih. Kad bi ih konačno zakopali bila je večer, i živi bi vrištali i pjevali.

 

Gozbe su prestale u 17. stoljeću, kad su kolonizatori donijeli napredne kršćanske običaje i pobili većinu naroda.

 

Ritual me podsjetio na moj najdraži film, “Midsommar”, u kojem Florence Pugh zadesi strašna obiteljska trauma i užasan dečko, ali jako joj dobro ide na paganskom festivalu ljeta u Švedskoj. Paganska zajednica koju posjećuju, cijela odjevena u bijelo, njeguje kolektivan pristup smrti i životu. Običaj je da se svi koji navrše 72 godine ubiju skokom sa stijene, dok ih bližnji odozdo gledaju u transu. Kad jedan muškarac umjesto laste skoči na noge pa ne umre istog trena, svi iz zajednice počnu glasno stenjati poput njega, kao što u času Florenceinog emocionalnog sloma grupa žena počinje s njom jecati i urlati. Kraj filma je vrlo sretan.

 

Gledala sam ga s L. i čim je završio objavila da je to moj novi najdraži film. L. je bila suzdržanija. Ispostavilo se da pagane smatra potpunim luđacima, dok sam ja - izuzev činjenice da su kult koji vjeruje u superiornost bijele rase - mislila da njihove ideje imaju dosta smisla. Zaista, zašto se ne ubiti sa 72? L. je rekla da joj ne pada na pamet raspravljati sa mnom.

 

Osjećala sam da je ovo malo neslaganje zapravo nastavak jednog od naših najdugovječnijih i najgorih sukoba: je li gore kad te netko napusti ili umre? Ja sam, naravno, bila uvjerenja da je gore napuštanje, a L. da je gora smrt. Otvaranje tog pitanja u većini bi situacija dovelo do svađe, a u preostalima bi L. jednostavno otišla, ili poklopila, kako i priliči osobi koja preferira napuštanje.

 

Sljedećeg je dana L. svratila k meni nakon posla. Gledale smo Dnevnik; L. je jela ostatke jučerašnjih grickalica i zijevala. Ja sam se osjećala razbuđeno i kršno.

 

- A fakat je super kraj filma!

- Je, dobar je

- Baš je nekako optimističan

- To ne znam baš

- Zašto?

- Pa koja je sad točno njena perspektiva? Bit će tamo s tim luđacima i rađati djecu?

- Ja to nisam tako shvatila

- Nego?

- Pa riješila se tog jadnika i počela rješavati svoju traumu

- Time što si je stvorila novu traumu njegovim ubojstvom?

- Neće je to traumatizirati

- Čovjek je ušiven u medvjeda i zapaljen, ali ti misliš da je to neće traumatizirati?

- Ne, jer je lik bio šupak koji je samo čekao da je spuca. Osim toga, užasno si doslovna

- Ali i dalje ne vidim šta je tu dobro? Osim te katarze dok on gori pet minuta… A onda je ono, fak, u šumi sam sa švedskim psihopatima. Realno je živa samo jer je plavuša

- Čak i da ostane u šumi, po čemu je to gore od onoga prije?

- Po tome što su to naciji, H., i doslovno su ubili sve strance u filmu

- Da, naravno, ali to nije poanta, poanta je da joj je taj neki tip zajednice dao emocionalnu podršku

- Da, jer tako KULTOVI funkcioniraju? Da te privuku…?

- Isuse…

- Molim te nemoj nikad ić u Švedsku

- Prestani mi objašnjavati da je to kult! Znam da je to kult!

- Rasistički

- Da! Naravno da je rasistički kult! Šta bi trebao biti, Stars Hollow? Je l’ tebi jasno da je to horor?

- Da, zato i mislim da ona ne može imati hepiend!

-  Pa, ako si baš tako doslovna - mi ne znamo da ona ne može otići s Pelleom natrag u Ameriku i onda pobjeći! Tak da ono… Poanta je—

- Reci mi pliz poantu

- POANTA JE da je čak taj white power kult U SMISLU EMOCIONALNE PODRŠKE bolji od njene veze i očito od njene obitelji. Da, gledamo taj kult, ali kult zapravo podcrtava ono iz čega je došla i iz čega proizlaze njene traume! Poanta je da je tradicionalna obitelj sjebana, i tradicionalne veze, i da je forsirano reproduciranje toga izvor trauma i kult!

L. je nešto zaustila, ali onda je zastala, namrštila se i zagrizla čips.

- Pa dobro, slažem se s tim

- Oooo!

- Iako mislim da se i dalje izražavaš ko da ovaj kult nije loš

- O bože…

- S uobičajenom nonšalancijom spram psihopatskih elemenata društva

- Ok, užasan je! Užasan! Evo javno se odričem kulta!

 

Ali iako sam se javno odrekla kulta, znala sam pomisliti, kao i tog jutra dok sam čitala o fascinantnim običajima naroda Wendata, kako bi lijepo bilo osjećati takvu prožetost drugima, ali još više vidjeti da su oni prožeti mnome, a onda bi mi se ideja tolike bliskosti učinila odvratnom i poželjela sam biti sasvim odvojena od drugih, jer moj um je nepovratno ljudski, i mogu ga samo držati, tu meku i nepostojanu stvar, to pile u epicentru mog života.


IMPRESSUM

 

Sandorf - publishing house founded in 2008, engaged in Croatian literature and literature in translation, and in a wide range of books in humanities.

 

Center for Research and Promotion of Urban Culture (CIP) is a non-profit association that has existed for twenty years. Established in 1998, it operates in the areas of culture and art, urbanism, youth mobility and social dialogue.

 

Editor in chief: Ivan Sršen

Managing editor: Jana Smrekar

Editorial board: Matko Abramić, Thanos Gogos, Sena Zereyak
Graphic editor: Nikša Eršek

Website maintenance: Nabukodonozor d.o.o.

 

 




 

Address

Severinska 30, 10110 Zagreb, Hrvatska

Call Us

+ 385 (0)1 789 8457