Moj boravak na otoku se izgleda podijelio na dva dijela. Prvih nekoliko dana nas je bilo više i imali smo automobil (pripadao je piscu i izdavaču Ivanu Sršenu, koji je bio vrlo susretljiv), pa smo mogli posjećivati različita sela po volji: u Sobri se može pronaći jedini otvoreni restoran u kojem se zimi priprema samo pizza – barem postoje razne vrste i vrlo je ukusna – u Babinom polju smo pili kavu po danu a pelin navečer. Kad su ostali otišli, otok je postao veći, ulice duže. Veličanstven pogled s prozora dnevne sobe nas pozdravlja svakog jutra, mog domaćina Matka i mene, i dan je ispunjen beskrajnim razgovorima uz šetnju kraj mora. Ova priroda potiče na promišljanje i introspekciju, čak i više nego na pisanje ili čitanje. U svakom slučaju, bio sam inspiriran za pisanje nekoliko pjesama i rad na nekoliko mojih tekstova. Jedan od najponosnijih i najljepših trenutaka se dogodio tijekom ceremonije otvaranja „Odisejevog utočišta”, kad je bosanski pjesnik Mirko Božić pročitao neke moje pjesme na hrvatskom. Onda smo pojeli ukusno lokalno jelo od krumpira i bakalara.
U ovim noćima bez oblaka, sam mjesec može osvijetliti put tijekom noćne šetnje plažom, na hladnom povjetarcu s Jadranskog mora. Zvijezde na nebu se čine tako blizu da se skoro zapliću u grane borova i stabla maginja. Tu i tamo, nešto što zvuči kao divlja svinja se pomakne u grmlju – Matko i ja moramo prekinuti naš razgovor i pitamo se je li nam se samo pričinilo. Dva psa nas uvijek prate putem, neustrašivi i očajni za društvom, čak i u podzemnim tunelima koji vode do topova koji su prkosno upereni prema otvorenom moru.
Mljet se na prvi pogled čini dosadnim, duga zelena traka. Ali kad dobiješ šansu istražiti ga, otkriješ da sadrži spektakularne male zakutke: zelene vode nad kojima se nadvijaju zeleni borovi, zasjenjeni puteljci koji povezuju jezera i sela, stepenice koje vode iz sjene drveća na sunce. Zbog oblika i morfologije zemlje često zaboraviš da si na otoku. Često, kad bih se našao na mjestima gdje kamenje susreće otvoreno more, imao bih osjećaj da se nalazim na kraju svijeta, u Ognjenoj zemlji.
Sada, u prosincu, ponekad je kišovito a ponekad sunčano, i ta izmjena izvanredno preobražava prirodu i sliku otoka. Isto mjesto može izgledati potpuno drugačije svakog dana, ovisno o tome kakvo je vrijeme. Svugdje su naznake mjesta koje je ljeti puno života, restorana pretrpanih ljudima, kamenja koje čeka gomile ljudi da stanu na njih i slikaju fotoaparatima. Ponekad, neodređeni osjećaj gorčine uzrokovan mirisima i intenzitetom koji propuštamo sad u prosincu, ali ipak i zadovoljstvo što možemo uživati u autentičnosti otoka.
Na jednoj ekskurziji, uz pratnju najstarijeg zaposlenika Nacionalnog parka, imali smo priliku diviti se i okusiti suptilnu ljepotu Mljeta. Orašasti plodovi s drveća, bilje s kamenja pokraj valova, kamenice, sve zahvaljujući savjetima i pomoći gospodina Jakova.
More me podsjeća na ono u mojem rodnom mjestu u Albaniji, Himari. Isto vrijedi i za ljude iz sela – bilo je vrlo zabavno otkriti tu i tamo hrvatske riječi slične onima na albanskom. Otkriće osjećaja bliskosti i poznatosti na Balkanu me ispunjava optimizmom i toplinom. Zahvalan sam otoku i njegovim ljudima. Nadam se da ću se moći vratiti u drugo godišnje doba i ponovno ga otkriti.
